top of page

ŠINE

pngegg.png

 

Zbog štrajka tri glavne ulice u centru su bile zatvorene. Dora je žurila znajući da će imati propuštene pozive. Najbliže što je taksi mogao da je ostavi bilo je tri bloka dalje od posla na Terazijama. Pokušala je da se poveže na poslovni kompjuter, ali je signal u gužvi bio preslab. Doduše i da je uspela, klijent je verovatno ne bi čuo od buke. Išla je cik cak trudeći se da održi isti tempo hoda držeći suknju malo zadignutu da se ne saplete. Uvek je smatrala da je dostupnost jedna od osnovnih prednosti digitalnog psihologa. Pomislila je na klijenta od prethodne noći, dogovorili su se da se i danas čuju i nadala se da on neće biti među propuštenim pozivima. Nešto u njegovom glasu joj nije dalo mira.

            Provlačila se kroz masu zabrinutih ili razočaranih u vlast kojoj su dali glasove. Pokraj njihovih transparenata, pištaljki i urlika podržavanja rečenica dobačenih sa bine preko brojnih zvučnika postavljenih na strateška mesta da svi prisutni čuju. Da čuju, da se slože i da šire dalje, jer drugačije demagozi i ne mogu da se svuku s vlasti. Zvučnik je hologramski prikazivao i binu gde je gojazni bradonja mahnitim pokretima ruku pokušavao da razdrma gomilu. Tehnološki napredak samo produbljuje razlike u društvu ukoliko socijalna politika ne prati te promene. Istina. Budućnost ne donosi idealno društvo, već povećava jaz, džaba progresivno digitalno doba ako ne možemo da ga pratimo. Džaba napredak ako značajan deo društva ne može da se izbori sa učenjem i praćenjem novih tehnologija i sve češće ostajemo bez posla. Ljudi su pištaljkama pokazivali saglasnost, a neko je blizu Dore povikao: Dole sa nametanjima MMF-a! I nekolicina ljudi ga je podržala.

          Bradonja joj je bio poznat još iz dana propalog studentskog aktivizma „Dosta je bilo“ i dok je krčila put kroz gomilu, on je nastavio svoju besedu o slaboj ulozi države u zaštiti stanovništva, o tome kako treba da se snizi porez jer lepo je što vlada garantuje građanima univerzalni osnovni dohodak, pristup zdravstvu i obrazovanju, ali i bez obzira što obezbeđuje te elementarne stvari nameće veće dažbine. Mnogima pauza između dva posla postaje sve duža. Intermiten poslovanje po projektima ne odgovara svakom, posebno ne onima koji ne mogu da se uhvate u koštac sa promenljivim tehnologijama i brzo prestanu da budu konkurentni na tržištu rada. Takvi ljudi, mi, ne možemo da plaćamo porez na vreme. Siva ekonomija nije izvor zala već rezultat loše vođene ekonomske i socijalne politike.

            Dori je zavibrirao telefon i samo što joj nije ispao dok ga je pecala iz torbe.

            „Koliko kasniš?“ Jedva je čula Petrov glas.

            „Još desetak minuta.“

            „Kakvi ludaci, zakrčili su pola grada da bi tražili još veće uplitanje države!“

            „Lako je tebi kompjuterskom geniju da kažeš.“

            „Baš je lako, ja svaki dan kući učim nove stvari kako me ne bi prešišali mlađi koderi.“

            Dora je znala da je u pravu. Ali opet. Problem je bio u tom nametnutom tempu koji je morao da se prati.

            „Nego, posle posla se skupljamo u Samo pivu, ideš?“

            „Videću.“

            „Stavljam te na spisak.“ Veza se prekinula. Nije znala da li je Petar spustio slušalicu ili se izgubio signal.

          Provukla se između dva transparenta i skrenula desno prema podzemnom prolazu gde je retko ko običnim danima zalazio. Od kad je počela da radi u Depleksu uvek je išla tim putem kako bi izbegla dugački semafor i bilo joj je neverovatno što je većina ljudi radije čekala na saobraćaj. Možda im je ta malena enklava butika jeftine robe delovala previše sirotinjski. Dori je bilo živahno i išarano zanimljivim grafitima. A tu je bio i muzičar sa neobičnim instrumentom koji je već mesecima svirao tu jednu melodiju. Dora je smatrala da ju je doveo do savršenstva na tom uređaju što proizvodi zvuke bez dodira.

            Nasuprot njenom nadanju, štrajk je napunio i podzemni prolaz. Pripremila je aplikaciju da prebaci sto dinara starom muzičaru, ali ni danas ga nije bilo. Pogledom je potražila prodavca starih knjiga i časopisa, ali ni njega nije videla. Okrenula se prema prodavnici poludragog kamenja i kristala lekovitog dejstva tražeći delić onoga na šta je navikla da viđa na tom mestu. Jedan čovek je grubo naleteo na nju i ni ne pogledavši je izvinio se, neki drugi mladić joj je zgazio cipelu. Zadržala je jauk iznenadnog bola. Požurila je da se iskobelja do pokretnih stepenica i izađe na drugu stranu ulice. Nemir joj se muljao stomakom. Pitala se šta se desilo starom muzičaru. Njegov lik sa kratkom, sedom i neobrijanom bradom koji sedi na stoličici uza zid i svira tu melodiju joj se uporno vraćao. Pogledala je na telefon no i dalje nije bilo dometa. Nije mogla da vidi koliko ima propuštenih poziva klijenata.

            „Dole porez!“

            „Dole!“ Glasovi su se raširili prolazom.

          Od podzemnog do žute zgrade u kojoj je radila nije joj puno trebalo. Ukucala je šifru u liftu za četvrti sprat, namestila punđu i rukama ispravila falte na suknji. Prešla je preko ožiljka iznad članka i na tom delu je još više spustila. Zažmurila je i pomislila kako želi da se oslobodi anksioznosti, kako treba da je najbolja moguća verzija sebe da bi uspešno pomogla klijentima. Promrdala je rukama kao da želi da iz nje iscuri negativna energija koju je možda usput pokupila i potom je s osmehom izašla iz lifta.

            Ljubazna recepcionerka je uzvratila smeškom. Prolazeći hodnikom pogledala je prema stepenicama koje su vodile do tehničke podrške gde je bila Petrova kancelarija i produžila na svoje mesto u velikom zajedničkom prostoru. Osmehnula se kolegi koji je bio zauzet pozivom i sela za svoj sto. Stolica se automatski podesila po njenom držanju i bockanje po sredini kičme ju je teralo da se ispravi i pravilno sedi. Ukucala je svoje kredencijale i na velikom monitoru ugledala 120 notifikacija od kojih su 37 bili propušteni pozivi. Depleks je pacijente nazivao klijentima, jer se prodavao kao digitalno savetovalište za svačije potrebe. Naravno, te potrebe su debelo naplaćivali tako da baš i nisu bile za svačiji džep. Primetila je da takva dostupnost psihologa počinje da utiče na međuljudske odnose, na smanjenje intimnih prijateljstava, što je i bila tema eseja na kom je radila za jedan akademski časopis. Stavila je slušalice i pregledala spisak klijenata. Klijent od sinoć nije bio među njima.

        Dodirnula je zeleno dugme na ekranu čime je postala slobodna za pozive. Nije prošao ni minut, a identifikacioni broj klijenta je već cupkao na ekranu. Video poziv mu je bio isključen.

            „Dobar dan—“

            „Jebem mu mamu da mu jebem!“

            „Šta vas muči, gospodine?“ Ljubazno je uzvratila.

           „Glupi pešaci što ne poštuju semafor, eto šta me muči. I ova glupa kola što tako naglo koče kad im iskoči nešto ispred da sam prolio vrelu kafu po sebi i tabletu!“

            „Da li vam treba lekar za opekotine?“

           „Ma kakve opekotine! Peče me mozak od glupaka koji ne poštuju pravila. Šta misli, da taj usrani semafor stoji tu džabe!“

            „Ljudi umeju da budu neosetni na tuđe probleme kad razmišljaju samo o svojim mukama.“

         „Jedini problem koji taj idiot ima je nedostatak mozga. Majmun. Kako sad da se vratim na posao ovako flekav!“

            „Kakvim poslom se bavite?“

            „Advokat. Imam važan sastanak za jedan sat.“

            „Koliko daleko živite?“

            „Nemam vremena da se preobučem.“

            Dora je ukucala njegovu lokaciju i pogledala koja je najbliža radnja za čišćenje odeće.

            „Na deset minuta vožnje imate uslugu čišćenja.“ Prosledila je lokaciju mreži njegovog vozila.

            „Hvala.“ Glas mu je bio za nijansu smireniji.

            „O kakvom sastanku je reč?“

            „Akvizicija firme. Upoznavanje novih vlasnika.“

            „Imate li razloga da mislite da je vaše mesto ugroženo?“

            Nekoliko sekundi tišine.

            „Oni imaju veći pravni tim od našeg i mislim da im nećemo biti potrebni.“

            „Da li ste se aktivirali u traženju novog posla?“ Dorin melodični glas je bio profesionalno naštimovan kako bi umirio klijente. Dobijali su razumevanje i savet, a to je ono što su plaćali.

            „Nisam skoro bio aktivan na poslovnim mrežama.“

            „Predlažem da u vremenu što vam je ostalo do posla počnete sa ažuriranjem jednog od profila.“

            „Ali nemam vremena!“ Klijent je prelazio u ofanzivu.

            „Nema potrebe da sad ažurirate ceo profil na jednoj mreži, već samo da započnete. Za to imate vremena i to će vam dati više samopouzdanja na današnjem sastanku.“

            Čulo se tipkanje ekrana, klijent je nešto tražio. Pauza, pa opet tipkanje.

            „Da li vam treba pomoć oko ažuriranja?“

            „Ne.“ Odsečno je rekao.

           „Napravite onoliko izmena koliko imate vremena, razmišljajte pozitivno i ostatak profila ažurirajte posle posla i na drugim mrežama. Dogovoreno?“

            „Da.“

            Klijent je nastavio da tipka bez dalje komunikacije.

            „Hvala na poverenju i pozovite me kad god treba. Doviđenja.“ Prekinula je poziv.

            Pregledala je nekoliko mejlova do sledećeg poziva. Klijenti imaju opciju da budu anonimni, da im se prikazuje ime, video poziv ili samo audio, i već po tome Dora je mogla da nasluti kakva vrsta razgovora će biti. Novi klijent se javio svojim imenom.

            „Dobar dan, Sonja.“

            „Dobar dan.“ Sonjin glas je imao mešavinu utučenosti i isfrustriranosti.

            „Kako ste danas, Sonja?“

            „Onako.“

            „Šta nije u redu? Kako mogu da vam pomognem?“

            „Gladna sam.“

            Način na koji je to izgovorila je žacnuo Doru, ali je znala da to nije slučaj prave gladi, jer gospođa Sonja Karić ima muževljevog novca da prehrani pola afričkog podkontinenta.

            „Da li ste na posebnom dijetnom režimu?“

            „Da. Blažen i nutricionista su isprogramirali frižider da mi u određeno vreme pravi neke glupe sokove, kaše i salate. Idući obrok je tek za četiri sata, samo razmišljam o hrani.“

            „Kada ste imali poslednji obrok?“

            „Malopre. Ali to je bila neka kaša od povrća i još sam gladna.“

            „Da li je vaše zdravlje razlog dijete?“ Dora je blago upitala.

            „Ne, Blažen je razlog.“ Glas joj je dobio ljutiti ton.

            „Znači iz estetskih razloga. Recite mi, Sonja, da sad možete da jedete šta biste pojeli?“

            „Prokletog slona!“

            Dora nije reagovala, pustila ju je da se sama ispravi.

          „Njoke sa spanaćem i gorgonzolom,“ rekla je, a Dora je tražila taj obrok preko jedne aplikacije. Nije joj dugo trebalo.

            „Da li znate gde su neke prodavnice gde još može fizički da se kupi hrana? Čula sam da ih negde ima.“

            „Sonja, da li imate kraj sebe virtuelne naočare?“ Ignorisala je njenu poslednju rečenicu.

            „Oh, ne znam. Pogledaću.“

            Dora je strpljivo čekala pripremivši dokument za transfer.

            „Našla sam ih. Tu su.“

            „Kako ste me nazvali? Preko uređaja ili kuće?“

            „Kuće.“

            „U tom slučaju uparite naočare sa kućom.“

            „Okej.“

         Čulo se kako Sonja nešto petlja i posle par sekundi je potvrdila da je podešeno. Tada je Dora poslala dokument serveru sa kog je Sonja nazvala, ekstenziju koju samo naočare mogu da otvore.

            „Opustite se i stavite naočare.“

            „Oh! Nevaljalice.“ Sonja se zakikotala posmatrajući kašiku kako prilazi njenim ustima.

         „Pratite pokret rukom i kad uzmete zalogaj pravite pokrete kao da je zaista u vašim ustima i žvaćite. Posle deset minuta ćete ubediti mozak da ste zaista jeli njoke i nećete više biti gladni.“

            „Divno, kako se ja nisam ovoga setila?!“

            „Hvala na pozivu, Sonja. Javite se kad god vam trebam. Prijatan dan želim.“

           Jedno dvadesetak minuta se niko nije javljao i onda su opet nagrnuli. U jednom trenutku, Dora je pogledala na sat u očekivanju pauze. Petar ju je pingnuo pitajući šta danas naručuju od hrane. Otišla je na zvanični firmin kanal #nas-rucak i pogledala opcije. Mogla bi suši. Prijavila se na grupnu porudžbinu izabravši ukus jegulje, manga i avokada. Pogledala je njegovu opciju tajlandskih nudli sa tofuom i pomislila da ni to nije loš izbor.

           Otvorila je stranicu sa najvažnijim vestima i umanjila je u donjem desnom delu ekrana kako bi mogla da prati dešavanja u gradu. Još nekoliko klijenata i poslatih mejlova administraciji i ručak je stigao.

        „Stvarno ih ne razumem.“ Petar je mumlao između zalogaja. „Kad je još veća kontrola države išta dobro donela? Potpuno sumanuto.“

            Dora je stavila vasabi u soja sos i promešala štapićima. Umočila je svoju maki rolnicu.

            „Ti se nešto ne izjašnjavaš, šta ti misliš o štrajku?“ Petar je motao nudle na štapiće.

            „Pa, razumem ih. Nezgodna je situacija. Ne mogu svi ljudi da isprate promene istom brzinom i bezobrazno je očekivati to.“

             „Dakle ti si za to da se država još više uplete.“

          „Ja sam za to da se smanji porez.“ Dori nije bilo do raspravljanja o politici, ali Petar je danas bio naoštren. Nove kolege su ušle u kantinu pričajući o internom takmičenju u stonom tenisu koji planiraju.

          „Ali svesna si da država ne može tek tako da odcepi od sopstvenih primanja i da narodu? Što znači da u jednoj šaci da jedan posto dok drugom zakine pet. Zar te ne brine šta će zakinuti?“

            „Brine me, naravno. Već se šuška o smanjenju stambenih beneficija.“ Slegla je ramenima i stavila novu maki rolnicu u usta. „Planiraš li da učestvuješ na turniru?“

             „Stondže? Verovatno, ali nisam se spremao. Ti?“

             Dora se nasmejala. „Kad si me video da igram?“

          „Nikad nije kasno da probaš. Zar nisi videla jutros u mejlovima popuste na digitalne sveštenike i gurue? Možda nabaviš neku bajalicu ili amajliju koja ti donese pobedu.“ Petar je zadirkivao.

             „Ili da plutam našim delom univerzuma u potrazi za večnošću.”

          „Dakle, pročitala si ih. Firma je dozvolila reklamiranje u periodu od osam do deset ujutru za neku novu opremu što su pokupovali. Dobili su sniženje za tu robu ukoliko dozvole reklame. Tako da moramo da zaustavimo fajervol u tom periodu. E, sad, firma od koje su kupili te zezalice ima neke svoje klijente kojima dozvoljava oglašavanje tako da biće kojekakvog spama u naredna dva meseca.“

            Dori se ideja nije svidela. Uvek bi malo skuplje platila neku robu ili uslugu samo da je ne gnjave reklamama. Želite savršeno telo? Samo u dva klika. Želite veći polni organ? Osmehnite se. Želite mir i prosperitet u porodici – probajte novu esenciju koja usklađuje prostorne energije. Hrpa gluposti koja je obećavala lepši i bolji život, pa čak i post-život. Košnica šarenih laža, ali nikad nije bila neljubazna prema ljudima koji je nazovu i nutkaju koješta, jer nije bilo lako naći normalan posao ovih dana. A od nečega je moralo da se živi.

            Ostala je duže na poslu. Htela je da dovrši što više stvari da ne bi morala da nosi kući. Kada je ekipica otišla na piće osetila je blago olakšanje što je imala izgovor da ostane. Dok je sedela u tišini velike prostorije sa svega par kolega koji su takođe bili udubljeni u svoj rad napeti osećaj u stomaku se vratio. Zagladila je falte na suknji i počešala ožiljak. Što je tišina bila veća to je jače mogla da čuje melodiju starog muzičara.

          U podzemnom prolazu pod narandžastim osvetljenjem novi muzičar je svirao gitaru prljavim prstima. Nije očekivala starog pošto ga je sretala samo ujutru kad je dolazila na posao. Ugledala je prodavca starih brojeva časopisa i knjiga, njegov blago zaostao lik, uvek nasmejan. Pričao je sa ženom koja je radila u zlatari pored. Dugim prstima je držala dugačku eletričnu cigaretu, a neuredno isfenirana kosa, spržena od farbanja i raznih tretmana, padala joj je do ramena. Preko puta njih je bila prodavnica kineske garderobe ispred koje je stajala muška lutka uvek nezgrapno odenuta ili prevelikim ili preuskim stvarima. Ta lutka je par puta prepala Doru, učinivši joj se da je prolaznik sa jezivo belim licem. Prodavnica kristala i poludragog kamenja je u to vreme bila zatvorena. Grafiti su delovali mračnije pod veštačkim svetlom, kao duga tamna mrlja koja je pratila i posmatrala prolaznike.

         Dora je znala da treba nekako da ublaži nemir koji ju je sve više svrbeo pod kožom. Zastala je pored improvizovanog štanda na kojem je bilo izloženo nekoliko knjiga istih korica, a različitih naslova i debljina. Uzela je jednu i u istom trenutku je prišao prodavac.

  „Ostao je po još jedan komad,“ rekao je kriveći glavu u stranu. „Zato sam ih tu stavio.“

  „Deluju interesantno. Koliko dugo radite ovde?“

        „Uh, ne sećam se.“ Stidljivo se osmehnuo. „Ima sigurno puno godina.“ Ispravljao je ranflu na sivkasto plavoj jakni.

   Žena sa ecigaretom ih je posmatratrala, ali je ubrzo ušla u svoju radnju.

         „Uzeću ove dve knjige.“ Osmehnula se. Morala je nekako da nastavi razgovor.  „Ponekad prolazim ovuda kad idem na posao. Primetila sam jednog starijeg čoveka koji svira neobičan instrument.“

           „Čika Sreta!“

           „Nema ga poslednjih dana.“

           „Da, nema ga.“

           Prodavac je uvio knjige u papirnu kesu, a Dora mu je aplikacijom prebacila novac.

           „Da li možda znaš gde čika Sreta živi?“

           „Kod Galenike, blizu Stare pijace. A zašto pitaš?“

           „Pišem esej na temu uličnih muzičara.“

          Prodavac je delovao kao da je izgubio interesovanje za njena pitanja. Počeo je da sređuje raspored knjiga na tezgi. Postavio ih je pod istom linijom i sa jednakim razmakom između svake. Ponovio je njeno „Hvala“ kad je otišla dalje.

         Srce joj je ludački udaralo dok je izlazila iz podzemnog. Toliko ju je dobijena informacija uzbudila da nije mogla ni o čemu drugom da razmišlja. Šta je ona tačno htela, uporno je sebi postavljala pitanje. I posle par minuta tišine uzela je telefon i pinovala svoju lokaciju.

      Saobraćaj se odvijao kao da štrajka nije ni bilo. Smeće sa ulica je pokupljeno, ljudi se vratili svojim svakodnevnicama, kao da je neko pritisnuo enter i resetovao vreme, želje, nedaće. Vreme posle većih poremećaja uvek deluje neobično, usiljeno, ili kao da pripada nekom drugom.

           Ušla je u taksi i prislonila karticu sa svog telefona na odgovarajuće mesto.

          „Dobar dan, Dora. Gde želite da idete večeras?“ Ljubazan glas iz zvučnika.

          „Galenika, Stara pijaca.“

          „To je izvan svih vaših uobičajenih ruta. Da li želite da nastavim?“

          „Nastavi. Galenika.“

         Lagano su krenuli a tiha muzika je maskirala jedva čujno zujanje električnog bespilotnog vozila. Zavalila se u sedište gledajući napolje i vešto ignorišući reklame na šoferšajbni. U ruci je još uvek čvrsto držala telefon. Uobičajeno pregledavanje socijalnih mreža tokom vožnje je danas nije zanimalo. Veče se polako spuštalo dok je zalazila u delove grada u kojima nikad nije bila. Kada je taksi skrenuo sa glavnog autoputa, ulice su postale uže, a zgrade niže. Iznenadila se kad je u daljini ugledala osvetljenu pijacu koja je i u ove sate delovala živahno. Čula je još ranije da postoji to mesto, Stara pijaca, ali zapravo nije verovala da se u današnje vreme i dalje neregulisano prodavala hrana. Samostalnim poljoprivrednicima su još davno bile nametnute striktne kontrole kvaliteta da je praktično mali zemljoradnik ostao bez svog imanja koje je morao da proda većim igračima da bi obnovili osiromašeno i zagađeno zemljište. Posle nacionalne krize osiromašenih i ponegde čak i otrovnih poljoprivrednih proizvoda počela je revitalizacija zemljišta po hitnom postupku i ko nije mogao to finansijski da isprati bio je progutan. Mnogi su u tim merama države videli spas i kraj zdravstvene krize dok su drugi smatrali da je to bio izgovor države da preuzme kontrolu i da monopol velikim igračima.

          „Stigli smo na odredište. Sa vašeg naloga biće skinuto dve i po hiljade dinara. Lep dan vam želim.“

        Taksi je ostavio preko puta pijace. Tezge su bile načičkane jedna pokraj druge u zbijenoj liniji te je iz daljine izgledalo kao da dele isti krov od razapete cirade. Improvizovani krovovi koji su ih preko dana štitili od sunca sada su se dizali pod naletom vetra stvarajući zvuk jedara na otvorenom moru. Dugačak niz kanti poređanih duž ograđenog dela pijace je već bio natrpan. Iz njih su virile kutije, propalo cveće, curila je kojekakva tečnost koja se potom slivala na trotoar pa na ulicu stvarajući potočiće neprijatnog mirisa. Dora je preskočila jedan. Ušla je među tezge i posmatrala prodavce. Stariji ljudi iz predgrađa odeveni u staromodnu garderobu. Čvrste i kvrgave šake žilavih žena što prehranjuju ko zna koliku porodicu svojim proizvodima. Dora se pitala da li su organski, no cena joj je odmah rekla suprotno. Ono malo slobodnog obradivog zemljišta što je ostalo je zatrovano pesticidima uprkos decenijskim borbama za bio obnovu. Stari gresi se teško zaboravljaju.

        Ljudi su kupovali proizvode sa tezgi, pipali ih, stavljali u plastične kese i nosili sa sobom dok su drugi obnavljali svoje ormare. Dora je prolazila kraj tezgi natrpanih šarenom garderobom gde je neka čak delovala nošeno. Jedna majka je oblačila duksericu svom dečaku da vidi da li mu veličina odgovara dok je za to vreme otac razgledao muške bokserice što su bile izložene na bočnoj strani tezge. Dora je usporila korak. Osetila se kao da su je torpedovali na neki drugi svet gde ne važe ista pravila. Znala je da ovakva trgovina nije zamrla, ali prvi put da je uživo videla kako to funkcioniše. Njen svet pametnih kuća i frižidera koji sami naručuju sadržaj po navedenom planu ishrane nikad nije bio dalji dok je posmatrala mikrokosmos pijace. Strepnja i uzbuđenje su joj se mešali praveći najbolji koktel emocija, otkriće novih stvari. Neki od njenih klijenata su konzumirali velike količine polulegalnih supstanci i nano čipova kako bi trigerovali slične emocije. Ili su se gubili u dubinama anonimnih aplikacija koje obećavaju adrenalin i ljubav. Pomalo ju je grizla savest pošto je upravo činila ono što je nekima od njih savetovala da ne udovoljavaju svojim željama. Ali nije se preterano obazirala na to.

          „Sveže jabuke, gospođice.“ Žena niskog rasta je ispružila šaku sa dve jabuke ispred Dorinog nosa.

          „Odakle su?“

          „Kako odakle? Pa iz moje bašte. Pomirišite, sveže i slatke.“

          Dora se osmehnula zaobilazeći je. Nedaleko je ugledala čoveka koji je grizao veliki beli luk kao da jede jabuku, zbunjena nije ni trepnula kad ju je ulovio. No on je nezainteresovano skrenuo pogled i pljunuo u stranu deo omota što nije lepo očistio. Nakrivio je tamno sivu kapu i počešao se po neobrijanoj bradi.

          „Ukrštenice?“

       Čovek sa aplikacijama ukrštenih reči na digitalnim papirima je prolazio nudeći osmosmerke, skandinavke i rebuse. Dora se okrenula za njim kad ju je prošao. Njegov hrapav glas joj je probudio žmarce, kao i smrad znoja što je ostavio za sobom. Naišla je na tezgu erotskog sadržaja i mladića koji joj je namignuo. Šokirano je ubrzala korak. Nekoliko redova dalje je ponovo usporila shvatajući da mora da bude deo celine ukoliko želi da pronađe muzičara. Ugledala je starijeg Roma koji je na ponjavi ispred sebe imao dve stare trube i harmoniku koja je izmenjala generacije korisnika. Nije mu videla lice od šešira prevelikog oboda.

           „Dobro veče, poznajete li čika Sretu?“

           „Koga?“

          „Dekicu koji svira jedan neobičan instrument.“

          „Ne.“ Nije je ni pogledao.

          Shvatila je da je trebalo prvo da se raspita o instrumentu pre nego što ga spomene ljudima. No, bilo je kasno za to. Napustila je tezge i uputila se ulicom uz pijacu preskočivši ostatke razbucanog kupusa. Prošla je kraj prodavnice sa plastičnim dečijim igračkama kreštavih zvukova i šljaštećih boja. Nekoliko Kineza je prebacivalo kutije iz belog kombija u jednu od radnji pa je sačekala da prođe. Buku dečijih igračaka je zamenilo par radnji sa umetničkim reprodukcijama. Pejzaži pojačanih boja pošto su originali očigledno delovali dosadno, Mona Lizin smešak preoblikovan u flertujući osmeh. Na zidu, slike su se menjale na digitalnim ramovima. Kraj ulaznih vrata je bio stalak sa reprodukcijama u manjem formatu u vidu razglednica ili mini slika, kao i digitalnih magneta za frižider. Odmah pored se nalazio automat za cigarete i piće na kome je stajao natpis da ne radi. Dori je zavibrirao telefon i pogledom je preletela propuštene notifikacije. Nije bilo poziva klijenata, svega par mejlova koje je mogla da ostavi za kasnije.

          Nekoliko radnji dalje naišla je na prodavnicu. Setila se današnje klijentkinje Sonje Karić kad je stala kraj izloga posmatrajući šarenolike proizvode. Bilo je svega, od cigareta i alkohola do slatkih i slanih grickalica koje već dugo nije videla u ponudi aplikacija preko kojih je najčešće naručivala. Po natpisima na ambalaži shvatila je da su uvezeni iz susednih, siromašnih zemalja. Siva ekonomija je na ovih par stotina kvadratnih metara bila u punom cvatu. Ušla je u prodavnicu.

          „Dobro veče.“

          „’br veče.“ Prodavačica je sređivala žvake i lizalice što su stajale kraj kase.

          „Tražim jednog poznanika i rekli su mi da živi u blizini pijace.“

          „Kako se zove?“ Prodavačica je podigla pogled.

          „Zovu ga čika Sreta, svira na jednom neobičnom instrumentu.“

       „Oh, čika Sreta, naravno.“ Prodavačica ju je prvo dobro osmotrila. „Ideš samo pravo i videćeš restoran Mali Šangaj. Tu negde živi, najboje tamo da pitaš.“

          „Hvala najlepše.“ Dora je kupila najbližu grickalicu sa police da se oduži za informaciju.

        Do restorana joj je trebalo par minuta hoda. Prošla je pored kioska za kebab i brzu hranu. Na trenutak je osetila miris kanalizacije i namrštila se, ali ubrzo je taj miris prekrila pržena riba. Požurila je kroz taj smrad, konačno ugledavši tablu restorana.

         „Dobro veče. Izvinite, tražim čika Sretu i rečeno mi je da ovde pitam za detalje.“

     Žena kosih očiju je prvo ošacovala pa nezainteresovano klimnula glavom prema prolazu kraj toaleta. „U haustoru, na prvom spratu.“

         „Šta ste rekli koga tražite?“ Novi ženski glas iza.

       „Muzičara, čika Sretu.“ Dora se okrenula i ugledala devojku pokraj sebe. Njena sveže oprana kosa je još bila naelektrisana od sušenja fenom.

       „Muzičar?“ Tužno se nasmejala. „On je bio fizičar. Ali pretpostavljam da smo svi svašta bili pre nego što smo postali ono što sada jesmo.“

         Krenula je prema vratima haustora. „Ajmo ovuda.“

         „Ti si mu unuka?“

         „Da. Minja.“

         „Ja sam Dora. Primetila sam da tvoj deda svira neobičan instrument.“

         „Teremin? Da. Od kada je baka preminula samo ga to zanima. A eto, sad se i njemu loše piše.“

         „Kako to misliš?“

       „Imao je šlog pre par dana. Vratili su ga kući. Jedva da ima svesne momente od lekova koje mu daju. A ko si tačno ti?“

        „Pišem esej na temu uličnih umetnika, a tvoj deda mi je skrenuo pažnju sa tim instrumentom.“ Dora je ponovila laž pomislivši kako bi zaista i trebalo da napiše esej na sličnu temu.

         „On je užasan muzičar.“ Nežno se osmehnula.

        Prolazile su uzanom terasom koja je išla duž celog spoljnog dela zgrade okrenutog prema dvorištu. Vrata od stana su bila drvena i imala reljefasto staklo na sebi. Nije bilo zaključano tako da su ušle kroz prostoriju koja je bila i kuhinja i trpezarija.

         „Ali je zato svojevremeno bio izvrstan profesor fizike i puno je voleo moju baku.“

        Ušle su u dnevni boravak. Velika količina različitih stvari je uredno bila raspoređena po svakom slobodnom delu sobe. U drvenoj vitrini najbližoj vratima bile su nagurane mesingane šoljice za kafu, okrnjeni porcelanski tanjiri i previše puta ispoliran escajg. Na polici pored bilo je nekoliko činija za salatu koje su pripadale različitim setovima potrošenim tokom niza godina. Ispod prozora se nalazila TA peć, Dora je zadržala pogled na njoj pošto je prvi put videla. Odozgo je bio končani stolnjak bež boje i nekoliko iskrzanih albuma za slike. Sa jedne strane su se naslanjale knjige složene jedna na drugu u gomili koja se spajala sa regalom za knjige koji je zauzimao pola zida. Knjige su bile uredno nameštene, a tamo gde je falilo nekoliko stajale su slike ili drvene figure egipatskih i podsaharskih bogova, možda uspomene sa putovanja. Dok su se sa druge strane peći naslanjale uramljene uljane slike. Na jednoj je primetila deo mrtve prirode, vazu sa uvelim cvećem i osušenim žućkastim voćem. Zapravo, cela soba je izgledala kao sa nekog ulja na platnu, jedan trenutak koji beleži protok različitih vremenskih intervala. A u svakom porodični mir i ljubav. Dora je pomislila na Velu, tetku koja ju je odgajila.

          „Deda i baka su voleli da čuvaju stvari. Tek kada neko nov dođe shvatim koliki je zapravo ovo brlog.“ Minja se osmehnula.

           „Sa njima si odrasla?“

          Minja je pogledala na policu sa slikama. Boje i formati su se menjali, kao i ramovi, ali lica čak i pod maskom starosti, bila su prepoznatljiva.

           „Da. Moj život je bio ovde sa njima.“ Uzela je peškire sa fotelje i sklonila šolju sa drvene komode. „Može čaj?“

           „Da, hvala.“

          Dora je bila opčinjena mirisom i predmetima koji su negde delovali natrpano, a opet negde bili postavljeni sa posebnom pažnjom. Osećaj tuđe porodične istorije je petljao nešto i po njenim potisnutim emotivnim predelima. Na zidu je videla dva drvena sata sa klatnom. Jedan je radio i pokazivao tačno vreme, dok je na drugom klatno mirovalo zamrznuto na jedanaest časova i šest minuta uveče. Znala je da je tu vreme namerno stalo, osetila je značaj tog trenutka. Setila se broja sto četrdeset sedam uklesanog na mermeru Novog groblja.

           „Da li znaš da mi kažeš nešto o dedinom instrumentu?“ Prihvatila je šolju od Minje. Para se dizala šireći miris zelenog čaja sa limunom.

          „Mislim da je teremin jedini instrument koji ne mora da se fizički dodirne da bi proizveo zvuke. Dovoljno je da se rukom pređe u blizini njegove dve antene. Udaljenost ruke od vertikalne antene određuje frekvenciju, a od horizontalne amplitudu tona. Prilično je komplikovano da se dobiju zvukovi koje želiš, zahteva dosta vežbanja. I mislim da ga je neki Rus izumeo inspirisan našim Teslom.“

          „A ta melodija koju je svirao?“

      „Ah, to je Tri metera somota, bakina omiljena starogradska pesma. Kada je počeo da se bavi pravljenjem teremina zezala ga je kako treba da nauči da svira. Jadničak se poprilično namučio da savlada pesmu da zvuči iole prepoznatljivo i time ju je iznenadio za jednu godišnjicu. Bilo je prilično neuko, ali i veoma dirljivo.“

       Ime pesme je Dori nešto značilo. Ponovila ga je par puta u sebi i kroz pukotinu u zaboravljenom sećanju ugledala svoju majku kako igra. Uzela je gutljaj vrućeg čaja. Videla ju je kako igra i osmehuje se, kao u usporenoj retrospektivi nekog starog filma. Iznenada je postala svesna neprijatne vreline na jeziku. Suzbila je jauk.

           „Divan gest. Mora da je bilo lepo odrastati sa njima.“

           „Moji roditelji nisu bili puno zainteresovani za roditeljstvo pa me je majka uvalila svojima. Iskreno, hvala joj.“

          Dora je uporno gledala kroz pukotinu majci u lice. Kad se to sećanje dogodilo? Gde je to bilo? Nameštaj nije bio iz njihovog stana. Nosila je svetlu rolku i dugu suknju, bila je našminkana. Mora da je neka proslava.

           „Zanimljivo je kakvi sve putevi mogu da nam se prepletu u životu.“ Minja je zamišljeno gledala u šolju. „Taman kada misliš da znaš šta da očekuješ od života on te uglavnom neprijatno iznenadi.“

         „Upadamo u kolotečinu brinući o računima, o karijeri, možda zaboravljamo neke ljude ili stvari. I onda, bam, desi se neočekivana promena i putanja se u potpunosti skrene na druge koloseke.“

         Dora je iznenada osetila grižu savesti. U tuđem domu uz vrući zeleni čaj je doživela veliku potrebu za Velom. Neko vreme se nisu čule. Želela je da je pita kako joj je u inostranstvu gde se vratila, želela je još sećanja roditelja.

           Zvuk.

           Nešto je zapištalo. Dora i Minja su se na trenutak pogledale i Minja je poletela u drugu sobu.

           „Deda!“ Jauknula je. „Deda!“

          Uzela je telefon iz džepa i krenula da ukucava broj, ali displej nije reagovao. „Ne sada!“ Baterija je bila prazna. Po staroj navici je pogledala prema stočiću gde je nekad stajao fiksni telefon, davno ugašen zbog neplaćanja računa.

           „Evo zovem hitnu.“ Dora je dotrčala. Ušla je u aplikaciju hitne pomoći da pošalje lokaciju.

           „Ne, ne hitna.“ Minja joj je uzela telefon iz ruke i pozvala neki broj.

          Dora nije shvatila šta se dešava. Čika Sreta je ležao u bolničkom krevetu sa infuzijom i još nekim aparatom iza njega. Taj aparat je ispuštao pištav zvuk.

        „Dobar dan, dešava se. Uređaj pišti kao što ste rekli.“ Pauza. „Požurite.“ Minja se stropoštala na stolicu pored dedinog kreveta. Uzela je njegovu bledu ruku i milovala je. Pomilovala je i proćelavo čelo na kom je bilo nekoliko staračkih pega. Koža mu je bila belja no što je Dora zapamtila. Sedi brkovi su mu bili uredno podšišani.

          „Minja, kako mogu da pomognem?“ Tiho je upitala.

          Devojka je bila fokusirana na milovanje dede.

          „Uskoro će bolničari,“ rekla je posle nekog vremena.

        Dora je sela kraj nje i spustila joj ruku na leđa. „Biće u redu.“ Slabe su bile šanse da će se muzičar izvući. Ali mislila je na nju, sa njom će sve biti u redu kad prođe neko vreme, jaka je devojka. To je značio blagi stisak njenog ramena.

       Intervalni zvuk što je ispuštao „biiip“ na svake tri, četiri sekunde se pomešao sa Minjinim tihim jecajima i ubrzanim disanjem. Nije dugo vremena prošlo i dva mladića u žuto crvenim uniformama su došli i prebacili dedu na nosila. Minja je išla za njima u početku držeći dedu za ruku, ali zbog uskog hodnika je morala da je pusti. Dora je izašla poslednja i zatvorila ulazna vrata. Pratila ih je do ulice ispred restorana gde je čekalo vozilo. Nikad nije videla takve boje hitne pomoći.

          Nosila su stavili u kombi i Minja je ušla za njima. Kada je kombi otišao, ostala je sa nekoliko komšija da stoji na ulici.

           „U koju bolnicu ga vode?“ Pitala je ženu iz restorana.

           „U obližnje lečilište.“

         Dora je spremno izvadila telefon da pregleda sve lokacije bolnica i klinika u blizini. Htela je da isprati prijem starog muzičara i da prati njegovo stanje preko aplikacije.

          „Neće ti to ovde raditi.“ Žena kao da je pročitala njene misli.

          „Kako to mislite?“

          „Lečilišta nisu u sklopu zvaničnog bolničnog sistema.“

          „Kako nisu?“

          „Draga moja, nemaju svi novca.“

          „Pa svi imamo zdravstveno osiguranje.“

          „Svi koji plaćaju porez na vreme.“ Žena se blago osmehnula.

          „Razumem.“ Dorine reči su se izgubile iza njenih leđa.

       Pogledala je oko sebe, ljude koji su se razilazili, pijacu kojoj je prošlo radno vreme. Miris ribe. Prodavnice plastičnih, kreštavih igračaka koje su se takođe zatvarale. Kraj je postajao tiši. Pokoji prolaznik. Kese koje je blagi vetar nosio su se kačile o rastinje uz pijacu, natrpani kontejneri su zaudarali. Tišina ovog kraja je posle svega delovala neprirodno. Dora je poslala lokaciju za taksi i ostala je pod svetlom restorana dok se elektronsko vozilo nije pojavilo.

         „Dobro veče, Dora. Kuda želite večeras?“ Ljubazan glas iz zvučnika se pojavio kad je prislonila svoju karticu.

         „Kući.“

         „Destinacija: kuća.“ Glas je potvrdio i prijatna muzika je počela da briše siluete pijace.

       Dora je tražila informacije o lečilištima, ali nije uspela ništa konkretno da pronađe. Sve su to bile rečenice u sklopu novinskih članaka, a ne veb sajtovi ili lokacije. Pokušala je i preko mape da vidi ima li takvih ustanova, no bez sreće čak i kad je ručno širila i skupljala mapu tog kraja ne bi li našla spomenuto lečilište u blizini.

         Telefon joj je opet zavibrirao i otvorila je da pregleda sve propuštene notifikacije. Posao i reklame. Videla je da ju je par današnjih klijenata opet zvalo. Za jednog je posumnjala da je onaj gospodin čija je firma upala u proces akvizicije. Takođe, žena sa zaključanim frižiderom, par političara i nekoliko anonimnih klijenata. Otvorila je mejlove. Neki su molili da se čuju, drugi su je obaveštavali šta im se dešava. Počela je da odgovara na svako pitanje i dilemu dok su ulice postajale šire, a ulično osvetljenje češće.

Want to sign-up for my newsletter?

Thanks for submitting!

©2021 by Mima Sabolic

bottom of page